Vrlo veliki broj poljoprivrednika misli da je humus kompost ili trulež. Znajući, pritom, da je humus garant plodnosti zemlje, zemljoradnici nastoje da unesu u zemljište što je moguće više komposta ili stajnjaka, a mnogi uz to dodaju još i mineralno „gnojivo“ (navodnici su upotrebljeni zato što je mineralna hemija otrov za zemlju i uništitelj humusa).

Ni kompost ni stajnjak nisu humus. U njima se sadrži humus u relativno malim količinama. A uz primjenu mineralnih „đubriva“, i ta neznatna količina humusa u kompostu ili stajnjaku se neutrališe. Na taj način količina humusa u zemljištu, uz istovremenu primjenu komposta, stajnjaka i mineralnih „đubriva“ praktično se ne povećava. Međutim, baš humus je garancija plodnosti zemlje. Prema tome taj brižni zemljoradnik mora da zna šta je to humus i kako se povećava njegov procenat u zemlji.

Pedologija (nauka o zemljištu) objašnjava da se humusom nazivaju – nerastvorljivi ostaci biljaka i živih organizama. Analogne ovome su, na primjer, iskopine kostiju dinosaurusa ili praistorijskog čoveka. Ovi ostaci nemaju nikakve hranljive sastojke za biljke, već su granulisana masa raznih po veličini čestica, čiji sastav je oko 50% praznina.

Pa, zapitaćete se, kako humus može biti garancija plodnosti zemlje, ako je totalno neutralan, a uz to je 50% praznina?

Stvar je u tome što čestice humusa imaju po površini električni naboj, koji ima privlačnu snagu ka subjektu, jer ima suprotan naboj. Ti subjekti u zemlji su vodeni rastvori zemljišnih minerala i produkti razlaganja komposta (organike). Ti rastvori se vežu za površinu humusne granule i obrazuju oko nje tananu opnu. Ukoliko su humusne čestice vrlo sitne, a njihov broj dovoljno velik, onda je i njihova ukupna površina dovoljno velika i na njoj se sakupi mnogo vodenih mineralnih rastvora u opni.

Nauka je dokazala da humus skuplja na površini svojih čestica vlage koja 6-7 puta premašuje njegovu težinu. Rastvor, skupljen na površini čestica humusa, koji veže koheziona sila električnog naboja, ne odlazi pod dejstvom zemljine teže u niže slojeve zemljišta, već ostaje u zoni korjenja biljaka. Pod dejstvom sile teže ti rastvori ne odlaze zemljišnim kapilarima ni na površinu, gdje bi vlaga isparila u atmosferu, a mineralne soli stvorile čvrst sloj na površini zemljišta. Na taj način, humus je skupljač i čuvar rastvora zemljišnih hemijskih elemenata, koji su hrana za biljke.

Baš ove karakteristike humus i čine garantom plodnosti zemljišta. Čestice mineralnog grunta nemaju električno svojstvo na svojoj površini da zadrže na sebi zemljišne vodene rastvore. Na podlogama koje nemaju humusa ili ga imaju sasvim malo, vodeni mineralni rastvori slobodno odlaze iz sloja korenja u podzemne vode ili kapilarima zemljišta slobodno odlaze na površinu, uskrativši ih korjenju biljaka. Plodnost takvih zemljišta je veoma mala, a prinos na njima je veoma nizak.

(Izvor: Poljoprivreda Niša; prilagodio: AGRO-EKO Magazin)