Zarazna šepavost ovaca je epizootska bolest koja se očituje upalom kože međupapčanog prostora i mekanih dijelova papka, podminiranjem rožine i jakim šepanjem ovaca. Promjene na papcima mogu se pojaviti pojedinačno, ali najčešće se pojave na više nogu. Bolest je vrlo proširena u područjima s razvijenim ovčarstvom.

Uzroci zarazne šepavosti

Zarazna šepavost ovaca je bolest u kojoj sudjeluje više faktora koji se moraju ostvariti da bi do pojave bolesti uopće došlo (patogene bakterije i okolišni faktori). Od patogenih bakterija najznačajniji su Dichelobacter nodosus i Fusobacterium necrophorum koje djeluju sinergistički, zajedno s okolišnim faktorima (vlažnost, temperatura). Ovca i koza su vrste koje najčešće obolijevaju od ove bolesti, bez obzira na starost. Izvor šepavosti su aktivno ili kronično oboljele ovce, a do pojave šepavosti može doći i boravkom zdravih životinja na kontaminiranim pašnjacima ili prostorima gdje su prije bile oboljele ovce. Vlažno i mekano tlo, te temperatura tla iznad 10°C pogoduju navedenim bakterijskim uzročnicima da se održe u tlu. Vlažno tlo pogoduje maceraciji međupapčanog prostora i oštećenja papka, što otvara put bakterijama. U hladnim zimskim uvjetima širenje bolesti se zaustavlja u ovaca koje su držane vani (neotpornost bakterija na niske temperature), dok u onih koje se drže u staji, na vlažnoj i toploj stelji, može doći do naglog oboljenja većeg broja životinja.

Šepavost ne počinje naglo, inkubacija traje oko 10 dana. Dugi boravak ovaca na vlažnom tlu dovodi do omekšavanja i maceracije međupapčanog prostora, što otvara ulazna vrata za infekciju F. necrophorum koji uzrokuje početnu lokalnu upalu kože. Na njega se nadovezuje infekcija s D. nodosus koji uzrokuje konačnu upalu kože. Zbog tog upalnog procesa dolazi do odgovora organizma i stvaranja seroznog eksudata koji podminira rožinu papka tako da ova postupno odumire.

Prve naznake pojave bolesti zarazne šepavosti ovaca i prije samog šepanja oboljelih ovaca su upala i nekroza kože međupapčanog prostora. To se vidi seroznom eksudacijom (vlažna koža), crvenilom i nestajanjem finih dlačica među papcima. Poslije toga dolazi do pojave laganog šepanja, ovce prebacuju težinu s jedne na drugu nogu. Kako upalni proces napreduje, zbog jake boli, šepanje postaje izraženo do te mjere da bolesne ovce više nisu u stanju normalno hodati i oslanjati se na bolesni papak pa počinju klečati i hodati na metakarpalnim kostima (patognomoničan znak). Takve životinje slabije jedu, mršave, daju slabiju vunu i sklone su sekundarnim infekcijama.

Profilaksa i liječenje

Stada ovaca koja su zdrava treba čuvati od uvođenja zaraženih ovaca (karantena). Prilikom puštanja ovaca na ispašu bilo bi dobro voditi računa da se ovce ne vode na pašnjake, putove na kojima su boravile ili borave ovce drugih stada. Ovce je moguće i zaštititi vakcinacijom komercijalnom vakcinom protiv zarazne šepavosti ovaca.

Suzbijanje bolesti treba poduzeti za suhog, ljetnog perioda, a ne treba zanemariti činjenicu da su uzročnici šepavosti neotporni na djelovanje niskih temperatura (zima). Higijensko držanje ovaca, pravovremena korekcija papaka, može znatno smanjiti mogućnost pojave bolesti. Svaki stočar koji posjeduje ovce morao bi biti upoznat s tehnikom obrade papaka. Ako se šepavost pojavi u stadu, bolesne ovce moramo odvojiti od zdravih. Papke bolesnih ovaca potrebno je kirurški obraditi i lokalno tretirati ljekovitim mastima, te ukloniti podminirani dio rožine i nekrotične dijelove papka. Nakon obrade svake pojedine ovce potrebno je noževe za obrezivanje dezinficirati. Ako je došlo do pojave sekundarnih infekcija, trebalo bi se obratit veterinaru za daljnju terapiju.

(Piše: AGRO-HIT, Vanja Fabijan, dr.vet.med.

Prilagodio: AGRO-EKO Magazin)