Genetski modificirani organizmi (GMO) su organizmi čiji je genetski materijal izmijenjen uz pomoć korištenja tehnika genetičkog inžinjeringa. Tehnologija rekombinirane DNA je proces u kojem se koriste molekule DNA različitih izvora, koje se spoje u jednu molekulu i tako stvore novu kombinaciju gena. Organizam putem takve DNA stieče nove ili izmijenjene gene. Transgenetski organizam, podskupina GMO je organizam u koji je stavljena DNA neke druge vrste. GMO je sastojak genetski modificirane hrane. U suštitni, genetska promjena većinom označava dodavanje ili brisanje gena iz DNA, a najveći problem leži u tome da ama baš niko danas ne zna dugoročne posljedice ishranom koja sadrži GMO. Ako se dodaju geni drugih vrsta, radi se o horizontalnom prijenosu podataka. U prirodi ovo se javlja kad strana DNA uđe u stanicu iz bilo kojeg razloga. Kad se ovo radi u laboratoriju potrebno je povezati gene s virusom ili fizičkim putem u jezgru odabranog domaćina unijeti DNA. Danas se koriste sofisticiranije metode i u biljke se DNA često prenosi putem bakterija, posebno Agrobacterium, a na životinje putem visrusa, npr. lentivirus.

Osnovni princip i moguće opasnosti proizvodnje GMO Osnovni princip proizvodnje GMO je dodavanje novog genetskog materijala u genom organizma. Ovo zovemo genetski inženjering. Koristi se u praksi od 1973. od otkrivanja DNA i stvaranja prve rekombinantne bakterije, odnosno postojeće bakterije E. coli koja je proizvodila gen salmonele. Na konferenciji u Asilmaru godine 1975. počelo se raspravljati o opasnostima povezanim s genetičkim inženjeringom, a glavni zaključak je bio da se korištenje ove tehnologije mora kontrolirati od strane države sve do trenutka kad će se sa sigurnosti znati da je bezopasna. Herbert Boyer je osnovao prvu kompaniju, koja je koristila tehnologiju rekombinirane DNA pod imenom Genetech i 1978. proizveli su vrstu E. coli koja je proizvodila ljudski protein inzulin. Ovo je mnogo pomoglo oboljelima od dijabetesa, ali mnogo više multinacionalnim kompanijama koje su svoj profit pronašle u GMO.

Prva probna testiranja bakterija koje su genetski promijenjene "da zaštite biljke" Godine 1986. prva probna testiranja bakterija koje su genetski promijenjene da zaštite biljke od leda izvršila je mala tvrtka Advanced Genetic Sciences iz Oaklanda, Kaliornija. Iste godina počeo je s terenskim istraživanjima Monsanto. Krajem 1980-tih počeo se uzgajati manji broj eksperimentalnih usjeva s genetski modificiranim (GM) biljkama u Kanadi i SAD-u. Po prvi put su komercijalno korišteni polovicom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Od toga vremena koriste se sve više i više. Komercijalni razvoj genetskih modifikacija kroz istoriju 1983.g. uzgojem genetski modificiranog duhana koji je otporan na antibiotik, 1985.g. prve genetski modificirane biljke otporne na insekte, viruse i bakterije uzgajane ex vitro, 1990.g. prvi uspješni ex vitro uzgoj (genetski modificirani pamuk), 1994.g. Flavr – Savr rajčica prva genetski modificiran hrana odobrena od strane FDA , 1995.g. komercijalizirane biljke rezistentne na herbicide i insekte, 1997.g. genetski modificiran kukuruz odobren od strane Europske unije GMO se koristi u biološkim i medicinskim istraživanjima, proizvodnji lijekova, eksperimentalnoj medicini i poljoprivredi. Kontroverzna, ali široko prihvaćena je upotreba GMO tehnologije kao pravo patenta nad urodima hrane koji su otporni na komercijalne herbicide i/ili stvaraju pesticid unutar same biljke. Najveći dio GMO usjeva na svijetu je u vlasništvu američke korporacije Monsanto. Prema International Service for the Acquisition of Agri-Biotech Applications (ISAAA), godine 2010. je oko 15 miliona poljoprivrednika uzgajalo je GMO usjeve u 29 zemalja. Njih 90% nalazi se u siromašnim zemljama u razvoju kao što su: Indija, Kina, Filipini, Južnoafrička republika. Globalna komercijalna vrijednost GMO usjeva je 2008. procijenjena na 130 milijardi USd. U SAD su oko 81-86% usjeva kukuruza, 88-90% svih usjeva soje i 81-93 % usjeva pamuka usjevi kod kojih je korištena GMO tehnologija. Korištenje GMO je izazvalo mnoge kontroverze širom svijeta. Protivnici tvrde da se je nepoželjno mijenjati biološke procese koji su prirodno evoluirali tijekom dugog razdoblja, a neki naglašavaju da moderna znanost ne može u potpunosti shvatiti sve moguće potencijalne negativne utjecaje ovih promjena. Drugi u ovom vide prirodni razvoj ljudske težnje da stvori usjev s najpoželjnijim karakteristikama, a posljednjih godina pojavljuju se tvrdnje da GMO namirnice uzrokuju rak, neplodnost i cijeli niz drugih negativnih posljedica na ljudski organizam. Da li je GMO zdrava, vi prosudite sami.

O problematici GMO u Bosni i Hercegovini nedavno je pisao medij Radio Slobodna Evropa, čiji tekst prenosimo u cijelosti:

Bosna i Hercegovina je još 2009. godine donijela zakon o genetski modificiranim organizmima (GMO). Sejad Mačkić, direktor Agencije za sigurnost hrane BiH najavio je suradnju s inspekcijskim organima Bosne i Hercegovine kako bi se ispitalo krije li se od potrošača u BiH GMO hrana.

„Osnovno je pitanje kakvu mi zapravo hranu jedemo. Mi želimo da na jedan nezavisan način izvršimo uzorkovanje hrane u sedamnaest bh gradova, u saradnji sa inspekcijskim organima u Bosni i Hercegovini, uz prisustvo naših službenika, i da se takvi uzorci hrane dostave u četiri ovlaštene laboratorije, da se ispita da li ima prisustva genetski modifikovane hrane na tržištu Bosne i Hercegovine ili nema. Mi ćemo po dobijanju takvih nalaza obavijestiti javnost i preduzeti sve one mjere koje se preduzimaju na osnovu laboratorijskih nalaza.“

Stručnjaci napominju da naše tržište ipak nije imuno na ove sastojke. Profesor Midhat Jašić, nutricionista s UNTZ otkriva gdje je GMO zastupljen:

„Genetski se modificiraju organizmi u farmaceutskoj industriji, recimo, u proizvodnji inzulina, u proizvodnji koaugulanata za sireve i slično. U proizvodnji salame, na primjer, dodaje se soja, koja često zna biti genetski modificirana – što smo imali prije tri-četiri godine sučajeve u Hrvatskoj. Kad bismo prekontrolirali sada i u Bosni i Hercegovini, vjerovatno bismo mogli u mnogim proizvodima pronaći tragove genetske modifikacije. To uvijek dodaju proizvođači, jer im je to jeftinija sirovina nego ostale sirovine.“

Profesor Jašić navodi što proizvođači najčešće genetski modificiraju: „Najviše je genetski modificirane soje, poslije toga kukuruza, krompira, pamuka. Na početku je paradajz bio prvi.“

Istraživanja su pokazala da preko 90 posto ljudi ne želi GMO hranu, jer misle da loše utječe na zdravlje ljudi. Među njima su i građani Bosne i Hercegovine, iako je BiH dobila pozitivnu ocjenu od Europske komisije za zakon o GMO proizvodima. Profesor Rifat Terzić, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća za GMO u BiH:

„Na putu smo kontroli GMO. Da bismo mogli reći da li jedemo GMO hranu ili ne, moramo imati sistem kontrole. Formirane su četiri laboratorije koje su dobile akreditaciju Vijeća ministara, imaju saradnju sa evropskim laboratorijama, i u ovom konkretnom slučaju, imaju pomoć – supervizor laboratorija je iz Rima. Sada se planira uspostava jednog nacionalnog monitoringa za genetski modificiranu hranu. Krenuće se sa uzimanjem uzoraka, i na taj način mi ćemo znati odgovor – da li mi jedemo genetski modificiranu hranu ili ne, i da li ima GMO hrane ili ne.“

U zemljama eurozone, od raspoloživih 110,000.000 hektara, na 115.000 hektara su genetski modificirani usjevi. Od 27 članica Europke unije, 19 je reklo NE genetski modificiranim organizmima. Zemlja pod najviše GMO hektara je Španjolska, a slijedi je Poljska. Nama najbliža je Rumunija gdje je GMO potpuno liberaliziran. U Njemačkoj je također dozvoljena proizvodnja GMO hrane, dok u Mađarskoj nije. U Italiji i Sloveniji postoje posebne zone na kojima se proizvodi ovakva hrana.

Građani Bosne i Hercegovine puni su nepovjerenja prema genetski modificiranoj hrani, kaže nam nutricionistica Marizela Šabanović.

„Ne možemo se osloniti na neke relevantne kontrole u Bosni i Hercegovini. Prema mojim saznanjima, u BiH se još uvijek ne primjenjuje proizvodnja GMO i genetski modifikovane hrane, ali s druge strane, vjerovatno je moguće da postoji genetski modifikovana hrana na našem tržištu, a da mi to ustvari i ne znamo.“

Iako štetni utjecaji genetski modifikovane hrane na organizam nikada nisu dokazani, Marizela Šabanović, koja se bavila istraživanjem GMO, upozorava:

„Genetski modifikovani organizmi možda neće ispoljiti svoje štetno djelovanje u jednoj generaciji ljudi. Moguće je da će do nekih genetskih modifikacija i mutacija doći za naredne dvije, tri ili pet generacija, što mi sada ne možemo utvrditi. Sa druge strane, ako pogledate malo istraživanja koja se danas provode, ona su vrlo često kontroverzna i zavise od toga ko ih finansira. Naime, veliki lobiji su velikih kuća za proizvodnju modifikovane hrane ovog tipa. Pravi uticaj na ljude se ne može još uvijek znati niti potvrditi sa ovim čime danas raspolažemo.“

Oko genetski modificiranih organizama već godinama se lome koplja - neki smatraju da se radi o izuzetno štetnim produktima koje nitko ne bi trebao konzumirati, dok druga strana, pogotovo zainteresirane kompanije, tvrde kako se radi o bezopasnim organizmima koji bi čak mogli svijet osloboditi gladi.