Ogrozd je višegodišnja biljka. Pripada obitelji Grossulariaceae, rodu Grossularia. Evropske sorte ogrozda  proizašle su selekcijom od evropske vrste Gr. reclinata var. vulgare. U ovom regionu ogrozd se gaji na beznačajno malim površinama, uglavnom na okućnicama, te se uzgoj ove vrste nigdje ne evidentira. U Evropi, Rusiji, Engleskoj, Holandiji, Njemačkoj, Češkoj i Poljskoj, gdje zauzima značajne površine i daje obilan rod, predstavlja značajnu industrijsku sirovinu.

Ekonomski značaj uzgoja ogrozda zasniva se, prije svega, na biološkim osobina plodova ogrozda, na visokoj rodnosti, atraktivnom izgledu žbuna u vrijeme zrenja plodova i praktičnim koristima u prehrani i preradi.

Plodovi ogrozda sadrže znatne količine šećera, kiselina, pektina, mineralnih materija i manje količine vitamina. Plodovi ogrozda se mogu iskoristiti na različite načine: potrošnja u svježem stanju, spremanje kompota, pekmeza i marmelade. Uzgoj ogrozda je vrlo zanimljiv, jer rano dolazi u rod i daje značajno visoke prinose, a može se uzgajati uspješno i do 20 godina.

Uzgajane sorte ogrozda samooplodne su, mada, po nekim iskustvima pri oprašivanju sa strane daje veće prinose. Zato je poželjno saditi po dvije, tri vrste usporedo. Sa jednog hektara može se dobiti, prosječno, oko 10.000 do 12.000 kg, a u uslovima bolje agrotehnike i do 20.000 kg.

Ekološki uslovi

Ogrozd je, kao i većina voćnih vrsta jagodastog voća, poreklom iz planinskih krajeva, gdje su klimatske prilike specifične, te je i uzgoj ogrozda uslovljen umjerenom temperaturom. Ogrozd je znatno osjetljiviji od ribizla na niske temperature, ali i na visoke ljetne temperature. Vjerovatno je i to objašnjenje zašto ova voćna vrsta nije raširena u mediteranskim priobalnim područjima.

U pogledu vlažnosti, ima nešto manje zahtjeve nego ribizla. Na položajima gdje su intenzivni  hladni vjetrovi tokom zime žbunovi ogrozda stradavaju od mrazeva. Ovo znači da je za uzgoj ogrozda potrebno birati zaklonjena mjesta. Ogrozd ne podnosi baruštinasta mjesta i visoki nivo podzemne vode, jer u takvim uslovima strada, suši se.

Pri izboru mjesta za uzgoj ogrozda treba voditi računa o mjesnim prilikama. Na višim mjestima treba birati  južne i jugoistočne položaje, a na nižim mjestima  sjeverne i sjeverozapadne. Ogrozd ne podnosi izrazito pjeskovita zemljišta i ona koja su jako propusna i topla.

U SAD važi pravilo da su za uspješan uzgoj ogrozda četiri ograničavajuća faktora:

• oskudica u vlagi,
• topla ljeta,
• hrđa koja napada bijeli bor i
• jedan parazit.

Zadnja dva faktorau našim su uslovima nepoznata, a prva dva moramo i mi uvažavati.

Sorte ogrozda

Na selekciji ogrozda mnogo je rađeno. To, kao i činjenica da se u Rusiji uzgaja još od XI. vijeka, govori o viševijekovnom  odabiranju i stvaranju  što boljih sorta. Sljedeći prikaz sorta može se izvesti na temelju boje, vremena zrenja, ekonomskog značaja...

Žuta najranija

Sorta je engleskog porijekla. Odlikuje je žbun velike bujnosti. Grane su trnovite s trodijelnim trnjem, vrlo rijetko s pojedinačnim.

Cvjetanje i zrenje plodova padaju dosta rano.I pored toga ne strada od kasnih proljetnih mrazeva. Otporna je na niske temperature. Rodnost joj je velika. Plodovi su joj srednje krupni do sitni, okruglasti ili ovalni, mat-žute do zlatnožute boje. Pokožica je tanka i pokrivena sitnim mrljama. Plodovi su slatki, sočni i aromatični, a sazrijevaju u prvoj polovici juna.

Zanimljiva je za uzgoj, ne samo zbog rane zriobe, nego i zbog otpornosti na mrazeve i bolesti.

Fenik (Zeleni fenik,goliat)

Najrasprostranjeniji je u Rusiji i u zemljama Srednje Evrope. Porijeklo mu je nepoznato, mada ga ima u svim zemljama Zapadne Evrope.

Karakterizira ga bujan rast. Obrazuje dosta jak i širok žbun. Veoma je rodan. Pojedini razvijeni žbunovi mogu dati i do 30 kg uroda. Inače, rodna je sorta, jer se po jednom hektaru može dobiti i po 15 do 17.000 kg ploda. Odlikuje se otpornošću na niske temperature.

Plodovi su krupni do srednjekrupni. Pokožica je zelenkaste boje s isprepletenom nervaturom. U tehnološkoj zrelosti pokožica mijenja boju i prelazi u žućkastocrvenkastu.

Može se koristiti za sve oblike prerade, kao i za potrošnju u svježem stanju. Raznobojnost plodova daje i dekorativan izgled žbunu na okućnici.

Hauton

Ova sorta veoma je rasprostranjena u Evropi i SAD zbog svoje otpornosti na pepelnicu. Odlikuje se velikom rodnošću.

Žbun ima jak, uspravan položaj, obrazuje mnogobrojne grane i izdanke. Otporan je na niske temperature. Cvjeta skoro istodobno kao i ostale uzgajane sorte, ali mu je zrenje plodova znatno kasnije. Plodovi su krupni do srednje krupni. Odlikuju se dobrim ukusom. Pogodni su za raznovrsnu upotrebu u preradi za svježu potrošnju.

Ostale sorte

Pored opisanih sorti izuzetne rezultate daju i sljedeće, koje se uzgajaju u svim krajevima Evrope: Whinhams industry, Belo triumf, Ruskij, Rubin, Green Gem, Sjeverni vinograd, Oregon i dr.

Razmnožavanje

Osim kada se radi o selekcijskom uzgoju, biljke ogrozda se uglavnom razmnožavaju vegetativno. Ovo je, praktično, jedini način razmnožavanja.

U vegetativnom razmnožavanju koristi se nekoliko metoda: ožiljavanje zrelih i zelenih reznica.

Ožiljavanje zrelih reznica u većini slučajeva ne daje dobre rezultate, te se češće i ne prakticira. Dijeljenje žbuna rijetko se koristi, i to samo u slučajevima kada treba prenijeti žbun ili kada se radi o sorti izuzetne vrijednosti.

Najkorištenija metoda  razmnožavanja ogrozda je ožiljavanje položnicama. Za ovo se koriste mladi zasadi i dugački prutovi položnica. Od njih se dobiva veći broj sadnica. Ovako dobiveni ožiljeni izdanci koriste se kao sadni materijal. Ukoliko su izdanci sa slabijim korjenovim sistemom, presađuju se u rastilo, gde se njeguju još jednu godinu.

Osim vodoravnih položnica, koristi se i metoda okomitih, uz zagrtanje, kao i kod vodoravnih. Uspjeh u ožiljavanju zavisi prije svega od vremena zagrtanja i stalne vlažnosti zemljišta koje je zagrnuto.

Podizanje nasada

U pripremi zemljišta za sadnju ogrozda vrede iste upute, kao i za sadnju ribizla, malina  i kupina.

Poslije đubrenja stajnjakom zemljište se preore na dubinu od oko 30 cm. Kada se sadi na okućnicama, onda se tlo prerilja na dubinu od 25 do 30 cm.

Sadnja se izvodi od jeseni do proljeća kad to vremenske prilike dopuštaju. No, ipak najbolji se rezultati postižu jesenskom sadnjom. Proljetna sadnja rijetko kada će dati slične rezultate, jer su u našim krajevima česte suše uzrokovane vjetrovima.

Na većim površinama obično se preporučuje razmak od 2,5 x 1,5 m, a u kućnom uzgoju tolerira se i manji razmak: 2 x 1 m, pa čak i 0,8 m u redu.

U nasadima ogrozda primenjuje se ista njega, kao i u nasadima ribizle: uništavanja korova, prihrana, kultiviranje, i dr.

Rezidba ogrozda je dosta slična rezidbi crne ribizle. I u ovom slučaju ogrozd, kao i crna ribizla, daje na jednogodišnjim granama najkrupnije bobice i njih najviše. Inače, i ovde se plodovi obrazuju takođe na dvogodišnjim i trogodišnjem drvetu. Osnovne grane žbuna daju rod do pete godine.

Berba je delikatan posao, mada ju otežava trnovitost biljaka. U zavisnosti od upotrebe, plodovi se beru u botaničkoj zrelosti - za indutrijsku preradu, a za spravljanje kompota - u tehnološkoj. Berba se izvodi u dva do tri navrata.

Plodovi ogrozda dobro podnose transport, a u skladištima se u običnim uslovima strujanja vazduha mogu čuvati i do tri dana bez ekonomske štete.

Zaštita od bolesti i štetočina

Najčešća bolest koja se javlja u nasadima ogrozda je pepelnica, koju izaziva gljivica Sphaerotheca mors uvae.

Prvi znaci bolesti javljaju se na lišću, ali isto tako ona napada lastare i mlade plodove. Prvo se javlja kao bijela prevlaka, koja s intenzivnošću širenja i starošću mijenja boju i postaje mrkocrvenkasti omotač. Kao posljedica napada ove bolesti dolazi do sušenja i opadanja lišća, deformiranja lastara i propadanja plodova. Cijela napadnuta biljka manje je otporna na niske temeperature.

Zaštita se sastoji u prskanju biljaka prije pojave bolesti, ali i kasnije u vegetaciji.

Pored prethodno spomenute  tzv. američke pepelnice biljke ogrozda napada i evropska pepelnica, koju izaziva gljivica Micoshera grossulariae. Za suzbijanje evropske pepelnice vrijede iste upute kao i za zaštitu od američke.

Niti ogrozd nije pošteđen napada i zaraza viroza. Od viroza na biljkama ogrozda češće su siva lisna pjegavost, kao i prosvjetljavanje  nervature lista. Borba protiv viroza je  najefikasnija u kontroliranoj proizvodnji sadnog materijala i korištenju isključivo zdravih sadnica.

Od štetočina najčešće se javljaju, ali ipak dosta rijetko, jaki napadi pedomerke Abraxas  grossulariata (L.). Gusjenice ovog leptira napadaju i grizu lišće i mlade zeljaste lastare. U jačim napadima može doći do potpune defolijacije žbuna. Ova štetočina je velika opasnost, jer se gusjenice javljaju vrlo rano u vrijeme pojave mladog lišća, pa se do transformacije u čauru na biljkama ogrozda zadržavaju do juna. Zaštita je vrlo jednostavna kad se radi o manjem broju žbunova. Pregledom žbunova gusjenice se mogu ručno sakupiti.

(Izvor: AGRO-INFOTEL / prilagodio: AGRO-EKO Magazin)