Bosnian Arabic Bulgarian English German Italian Macedonian Russian Slovenian Spanish Turkish

Klikni 'Sviđa mi se' i prati nas na Facebook-u!

Zločin bez kazne: Od masovnog uvoza plastičnih boca do smrtonosnog piralena

incel banjaluka ekologija„Pojedini dijelovi zemljišta u 'Incelu' u Banjaluci imaju 2800 puta veću koncentraciju piralena nego što je dozvoljeno,“ nedavno je objavio „EuroBlic“ pozivajući se na rezultate vještačenja. Ovaj podatak, koji potiče iz ozbiljnih i dobro upućenih izvora, niko nije demantovao.

Šta je piralen? To je otrovno, potencijalno kancerogeno ulje, kojeg vjerovatno ima još mnogo u napuštenim fabrikama, ali i brojnim trafo-stanicama iz kojih se snabdijevamo strujom. Kako piralen djeluje na život i zdravlje ljudi? Evo slikovitog primjera iz susjedne Srbije. Tokom bombardovanja 1999. godine  u Beogradu je pogođena trafo-stanica u kojoj je bio piralen.

„Niko tada nije vodio računa o tome da odmah iseli ljude iz naselja zagađenog piralenom. Sva djeca koja su se igrala u blizini su umrla od raka limfnih žlijezdi,“ navela je za portal „Mondo“ inženjerka hemije Sandra Glišić, zamjenica rukovodioca projekta "PCB Srbija".

Banjaluka, kao što znamo, nije u ratu, ali ipak niko ne vodi računa o tome da u Poslovnoj zoni „Incel“, takoreći u centru Banjaluke, radi nekoliko hiljada ljudi. U „Incelu“ se nalazi i jedan univerzitet, a preko puta njega i Gradski olimpijski bazen. U „Incel“, kao stranke, svakodnevno dolaze i stotine građana, jer se u sklopu Poslovne zone nalazi i nekoliko republičkih institucija.

Piralen je, upozoravaju stručnjaci, spori ubica. Posljedice po zdravlje se mogu primijetiti tek nakon nekoliko godina taloženja u organizmu.

Aferu „piralen“ su prije nekoliko mjeseci otkrili, a ko bi drugi, novinari. Zapalila je medije, kada je otrovno ulje planulo u požaru.

Nije to prva, a vjerovatno ni posljednja ekološka afera u Republici Srpskoj. Sjećate li se Jasenovih Potoka i divlje deponije farmaceutskog otpada, koja je javnost ustalasala početkom proljeća? E, pa, hvala na pitanju, ta je deponija još uvijek netaknuta, tamo gdje je i bila, ne od marta ove, nego od proljeća 1996. godine: u napuštenom rudniku, nedaleko od izvorišta Sane.

A šta je bilo s algama u Vrbasu, uzvodno od fabrike vode u Banjaluci? Ništa. Ispostavilo se da je uzbuna bila lažna (?), a voda ispravna za piće, ali tek nakon što su Banjalučani danima, u panici i u nedostatku pravovremene reakcije onih koji za to primaju platu, praznili police s flaširanom vodom. I još su građani, sluđeni nedostatkom relevantnih informacija, optuženi za širenje panike. Takoreći za diverziju.

U moru uznemirujućih informacija o zločinima protiv prirode, jedna je prošla skoro nezapaženo, a radi se o goloj sječi 110 hektara šume na Kozari radi izgradnje kamenoloma.

A ko se još sjeća Ložioničke ulice u Banjaluci, gdje su, takoreći na kućnom pragu brojnih porodica, istovarane i pretovarane stotine tona boksita?

I tako, od afere do afere koju će, opet, koliko sutra zatrpati neka druga afera, ili „afera“. Zatrpava se i zagađuje i životna okolina, a bogami i javni prostor u kojem je sve teže razlučiti bitno od nebitnog, vijest od glasine.

Po Krivičnom zakoniku RS, za ekološki kriminal, odnosno za krivična djela protiv životne sredine, zaprijećena je kazna zatvora do 5 godina, ali niko se još, po tom osnovu, nije našao ni na optuženičkoj klupi, a kamoli na robiji.  Bilo je slučajeva u kojima su eko-aktivisti prikupili sve potrebne dokaze i dostavili ih tužiocu. Uzalud.

„Kandidata za zatvor ima na pretek, jer je teško naći firmu koja se bavi eksploatacijom prirodnih resursa, a da se u potpunosti pridržava ekoloških standarda i zakona. Ali, ni ovaj kriminal kao ni svaki drugi koji potiče iz miljea ljudi bliskih vlasti, nije procesuiran. Ko se bavio kriminalnim radnjama u drugim branšama, činiće i krivična djela protiv životne sredine, jer je svjestan da ni za to neće odgovarati,“ ocijenio je Viktor Bjelić iz Centra za životnu sredinu Banjaluka.

Ruku na srce, nije ovaj problem od juče i nije ograničen samo na naše parče svijeta. Da je stvar, i globalno, postala ozbiljna, pokazuje i činjenica da je, na primjer, čak i moćna Coca-Cola priznala da zatrpava planetu milionima tona plastičnog otpada i odlučila da se pospe pepelom i preuzme odgovornost.

Coca-Cola se obavezala da do 2030. godine prikupi i reciklira ekvivalent svake boce ili limenke koju proda. Pominje se u tom kontekstu i naš širi region: projekti su počeli, ili su planirani u Austriji, Švajcarskoj, Poljskoj, Rusiji, Ukrajini... ali ne i u BiH. Valjda još nismo došli na red! A trebalo bi, jer prema podacima iz 2017. samo Republiku Srpsku zatrpa najmanje 30.000 tona ambalažnog otpada godišnje, a 85 odsto tog smeća uvozimo, zajedno sa hiljadama tona napitaka, slatkiša, hrane, lijekova ...velikih svjetskih brendova. Uvozimo, dakle, otpad i to u ogromnim količinama, kao da nemamo dovoljno sopstvenog kojeg gomilamo decenijama, gurajući ekološke probleme pod tepih. Tačnije, uvozimo otpad, ali ne i rješenja koja napredniji svijet nudi. Ta nam grana uvoza baš i ne ide od ruke.

Uostalom, kako je počela afera „vrbaske alge“? Pa tako što je u Bočcu pukla mreža, koja uzvodno od Banjaluke zadržava tone i tone, mahom uvoznih, plastičnih boca koje plutaju rijekom. Novinari su otišli da snime plutajući otpad, pa zatekli uznemirujući prizor: ogromnu neidetifikovanu smeđu mrlju na zelenom Vrbasu.

Otkada se svi ovi problemi gomilaju? Odavno. Da se ne lažemo, i najzagriženiji jugonostalgičari će priznati da ni bivša SFRJ nije bila neki ekološki raj. Dok su u Austriji fabrike deterdženata ili celuloze još osamdesetih godina prošlog vijeka bile tako ekološki „utegnute“ da su u svom krugu imale čak i vrtiće za djecu zaposlenih, dimnjak banjalučkog „Incela“, tada moćne hemijske industrije, gušio je cijeli grad. I taman kad je i „ta ekologija“ mogla doći na dnevni red – mi smo zaratili. Dok je Savjet Evrope devedesetih usvajao dokumente koji će biti temelj današnje EU regulative u oblasti zaštite prirode, mi smo, eto, imali preča posla.

Industrija je u ratu i poslijeratnoj privatizaciji uništena, ekološkom regulativom u postdejtonskoj BiH se niko nije ozbiljno bavio, pa je masovni uvoz otpada, zajedno s uvozom robe široke potrošnje, logična posljedica takve ukrštenice. Nuđena su postdejtonskoj BiH i uvozna rješenja, ali uzalud. Politički lideri su opet imali pametnija posla: valjalo je nastaviti rat drugim sredstvima, a u cilju zadržavanja vlasti.

Tako je piralen u Evropi zabranjen još 2001. godine. Mi smo i to „prespavali“, mada nije bilo teško naslutiti da ga je, na primjer, u napuštenoj fabrici koja je imala svoju energanu, moralo biti u priličnim količinama. Razlozi za guranje pod tepih ovako ozbiljnog problema su sasvim prozaični: pirlen se može bezbjedno uništiti samo u inostranstvu, a to mnogo košta. Računa se da bi samo za čišćenje „Incela“ od piralena valjalo obezbijediti milion maraka.

Prema pisanju „EuroBlica“, koji se poziva na policijske izvore, navodno je još 2005. godine, nakon jednog međunarodnog istraživanja, Evropska komisija u BiH upozorila republičke i gradske vlasti u Banjaluci na problem s piralenom u „Incelu“. Gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić tvrdi da takvog dokumenta u arhivi Gradske uprave nema. Drugi „nadležni“ se uglavnom prave mrtvi.

 

No, čak i da je to tačno, nameće se pitanje da li su stečajni upravnici bivših OOUR-a, bivšeg „Incela“ znali šta u stečajnom postupku prodaju. Jer, zemljište bivšeg „Incela“ je (pre)prodavano nekoliko puta, a svi vlasnici u lancu tvrde da nisu znali da uz atraktivne kvadrate kupuju opasni i za zbrinjavanje skupi otrov.

Ko će, na kraju balade, raspetljati bar ovaj najopasniji, piralenski čvor?  Ko će se, konačno, nakon mnogih nenadležnih samoproglasiti nadležnim za uklanjanje deponije u Jasenovim Potocima? A šuma na Kozari? A Vrbas? Duboko smo, dakle, zaglibili, a ni Evropa ni Coca- Cola nas više ne uzimaju za ozbiljno.

Izvor: Impuls / autor: M.Milojević


 

Nasumični sadržaj