Upravljanje otpadom je u fokusu evropskih politika zaštite okoliša od 1970ih godina. Jedan od osnovnih zadataka savremenog upravljanja otpadom je smanjenje količina komunalnog otpada za finalno zbrinjavanje i njegovog štetnog utjecaja po životni okoliš.

Zbog demografskog rasta, industrijalizacije i urbanizacije, gomilaju se količine otpada kako u razvijenim zemljama, tako i u zemljama u razvoju. Gomilanje otpada stvara skoro neriješive ekološke probleme. Brojni autori se slažu u tome da javni istovar i deponovanje otpada ilustruju način na koji čovjek upotrebljava prirodna bogatstva. Drugim riječima, traćimo dragocjeni prostor, iz zemlje izvlačimo resurse koje pretvaramo u proizvode za tekuću upotrebu i odlažemo na udaljenim deponijama. Gomile smeća rastu u najmanju ruku, u blizini mnogobrojnih naselja. Nesagledive su posljedice uništavanja životnog prostora, gdje bi svaku raspoloživu parcelu trebalo iskoristi na održiv i ekološki prihvatljiv način.

Uvažavajući standarde i evropske direktive, razlikujemo četiri osnovna načina upravljanja otpadom i to:

• redukcija otpada na izvoru;
• recikliranje;
• spaljivanje uz korištenje energije iz otpada;
• odlaganje na deponije¹.

Prevencija nastanka otpada može pomoći umanjenju okolišnih utjecaja u svim fazama životnog ciklusa resursa. Ima najveći potencijal za reduciranje pritisaka na okoliš.

Komunalni otpad čini otpad iz domaćinstava i on nastaje u stambenim zgradama, službenim prostorijama, prodavnicama itd. Otpad koji se može preraditi su metali, staklo, papir i karton, prirodne tkanine. Polimerni materijali se takodjer mogu preraditi, a ujedno su sagorljivi otpad. Jedan dio otpada na odlagalištima se zakopava, dok su biljne materije podložne raspadanju.

U komunalni otpad ubrajamo i otpad sa javnih površina. On sadrži materije kao „zeleni otpad“, biljne otpatke, kartonske kutije i sl., i organski nestabilne materije kao što su otpad od hrane ili životinjski ostaci.  Pri visokim temperaturama ovaj otpad lako truli, a krajnji rezultat su različiti plinovi koji se oslobadjaju razgradnjom i nekontrolisano odlaze u zrak. Najvažniji i najopasniji medju njima je metan (CH₄). Metan predstavlja veliku prijetnju po okoliš, a nastaje raspadanjem biorazgradivog otpada na deponijama.

 Poznato je da se radi o vrlo jakom stakleničkom plinu koji ima utjecaja na globalno zagrijavanje. Eliminisanje metana ima izuzetan ekološki značaj.² Direktiva o deponijama (Landfill Directive 1999/31/EC), obavezuje zemlje članice da smanje količinu biorazgradivog otpada koji se odlaže na deponijama za 35% masenog udjela do 2016., a u nekim zemljama i do 2020.u odnosu na 1995. kao referentnu godinu. 

U  Šestom akcionom programu za zaštitu okoliša (2002.-2012.), postavljeni su ciljevi o razdvajanju otpada od ekonomskog rasta. Tematska strategija Evropske komisije o prevenciji i recikliranju otpada (EU, 2005) poziva na razmišljanje o problematici otpada s aspekta životnog ciklusa i preobražaju Evrope u „reciklirajuće“ društvo.

Ohrabrujuće je da se sve više čvrstog komunalnog otpada reciklira, a manje završava na odlagalištima.

Zahtjevi i praksa Evropske unije u oblasti upravljanja biootpadom

Osnovni cilj EU politike je održivi razvoj i zaštita okoliša za sadašnje i buduće generacije. Ona se temelji na preventivnoj akciji - načelu zagađivač plaća - borbi protiv ekološke štete na izvoru, zajedničke odgovornosti i integracije zaštite okoliša u druge politike Unije. 

 EU je donijela smjernice o smanjenju negativnog utjecaja na okoliš sa aspekta životnog ciklusa proizvoda. Okvirna Direktiva o otpadu (Waste Framework Directive) ima za cilj poboljšanje upravljanja  (uglavnom sprečavanjem i povećanjem recikliranja). Direktiva o odlagalištima (Landfill directive) je postavila ciljeve za smanjenjem odlaganja biorazgradivog komunalnog otpada. Ove mjere će poboljšati efikasnost resursa u EU, jer reciklirani materijali djelimično mogu zamijeniti prirodne resurse. 

 Sve više se potencira preusmjeravanje biootpada sa odlagališta.  Od ranije je poznato da biootpad čini biorazgradljivi otpad iz vrtova ili parkova, hrana i kuhinjski otpad iz domaćinstava, restorana, ugostiteljskih objekata i maloprodajnih prostora i usporediv otpad iz fabrika za preradu hrane.

Polemike se vode o tome da se više može postići ako bi se otvorila mogućnost prevencije u cjelokupnom lancu proizvodnje i potrošnje hrane, čime se doprinosi održivom korištenju resursa, zaštiti tla i umanjenu klimatskih promjena. U zemljama EU, između 118 i 138 miliona tona biootpada nastane svake godine, od čega je oko 88 milijuna tona  komunalnog otpada.

Dugi niz godina  pozivano je na usvajanje posebne „Direktive o biootpadu“.  Zagovornici ove direktive dugo vremena su tvrdili da se bez pravnog zahtjeva za odvojenim prikupljanjem, i u nedostatku bilo kakvih obvezujućih kriterija kvalitete za finalne proizvode (kompost i digestat), gubi šansa za poboljšanjem kvalitete tla diljem EU-e.

Od 1999.godine, glavni pokretač smjernica za biološki tretman biorazgradivog otpada je Direktiva EU o odlagalištima otpada kojom su postavljene stroge granice za količine biootpada koje mogu biti deponovane. Ova Direktiva uvodi zahtjeve za predtretman svog otpada prije odlaganja. Ovako restriktivni ciljevi zahtijevaju od zemalja članica EU (poput Velike Britanije) da smanji količine biootpada na deponijama (referentna godina je 1995.) do 35% u 2006., 50% u 2009. i 65% u 2016.

Velika Britanija je dobila četverogodišnju odgodu za svaki od tih ciljeva, iz istorijskih razloga odlaganja otpada na deponijama (više od 80%). Sama Direktiva o deponijama ne propisuje na koji način postići navedene ciljeve.

Zadnjih 15 godina desile su se značajne investicije u Velikoj Britaniji u oblasti razvoja industrije za tretman i prikupljanje biootpada. Ovaj industrijski segment je sa gotovo nulte vrijednosti dostigao vrijednost od preko 160 miliona funti (264 miliona USD).  Iza ovih investicija stoji čitav set fiskalnih i regulatornih mjera kao npr. ciljevi Direktive o deponijama koje je trebalo dostići do 2010. godine.

Još jedan bitan element koji utiče na industriju biootpada je Okvirna direktiva (ODV) donesena 2008., a pruža okvir za upravljanje otpadom u cijeloj EU (u odnosu na Direktivu o odlagalištima), a sadrži i značajne izmjene. Izmjene se odnose npr. na odvojeno skupljanje biootpada sa uključenim kompostiranjem i digestijom, obrada na način da ispunjava visok stepen zaštite okoliša, korištenje ekološki sigurnih materijala proizvedenih od biootpada itd.

Osim izbjegnutih emisija stakleničkih plinova, značajne prednosti pravilnog upravljanja biootpadom, su proizvodnja kvalitetnog komposta i bioplina. Ovo doprinosi povećanoj kvaliteti tla i efikasnosti resursa.³

Mada sadašnje zemlje članice EU imaju zakonsku obavezu da optimiziraju tretman biootpada u skladu sa specifičnim uslovima u datoj zemlji, u komunikaciji Evropske komisije prema Vijeću i Evropskom parlamentu o budućim koracima upravljanja biootpadom, naglašeno je da se maksimiziranjem recikliranja i pretvorbe biootpada, mogu postići značajne koristi: 

 Finansijska ušteda za građane. Npr. jedna trećina hrane kupljena u domaćinstvima u Velikoj Britaniji, (približne vrijednosti 19 milijardi Eura) postaje otpad. Do 60% ovog otpada teoretski bi se moglo izbjeći.

Izbjegavanje oko 10 milijuna tona ekvivalent CO₂ emisija, odnosno doprinosa od 4% ciljevima EU do 2020.godine. Ovaj cilj se odnosi na smanjenje emisija 10% u odnosu na 2005.godinu za sektore koji nisu pokriveni Šemom trgovanja emisijama (ETS). U slučaju ambicioznih preventivnih politika i do 44 milijuna tona ekvivalent CO₂ bi se moglo izbjeći, uglavnom kroz emisije koje nastaju proizvodnjom i prevozom hrane.

Poboljšanje osiromašenog poljoprivrednog zemljišta kompostom (od 3-7%) u EU i rješavanje problema degradirajuće kvalitete tla u Evropi.⁴ 

 Oko jedne trećine obnovljivih izvora energije u transportu (cilj EU do 2020.godine) bi se mogla dobiti iz biogasa proizvedenog iz biootpada kao gorivo za vozila. Kad bi se sav biootpad pretvorio u energiju, cilj od 2% ukupne upotrebe energije iz obnovljivih izvora bi mogao biti ispunjen, a tržište kvalitetnog komposta bi se povećalo (faktorom 2.6) na oko 28 milijuna tona.

Gdje su Bosna i Hercegovina i Hrvatska u oblasti upravljanja biorazgradljivim otpadom?

 Federalnim planom upravljanja otpadom za period 2012.-2017. Federacija BiH usvojila je operativne ciljeve kojima namjerava dostići strateške ciljeve definisane Strategijom upravljanja otpadom FBiH 2008 - 2018. Operativni ciljevi, koji se odnose na odvojeno prikupljanje biorazgradivog otpada iz vrtova i parkova u obzir uzimaju slijedeće vremenske periode:

• u 2011. 30% od ukupno proizvedenih količina,
• 50% do 2014.  i,
• 70% do 2018. godine.

 Zakonom o potvrđivanju Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji (NN MU 2/12) definirano je da sva postojeća odlagališta u Hrvatskoj trebaju ispuniti zahtjeve Direktive 1999/31/EZ o odlaganju otpada najkasnije do 31. prosinca 2018. godine, što znači da sva postojeća odlagališta otpada moraju biti zatvorena i sanirana do konca 2018. godine.

Paralelno s tim mora biti uspostavljen sustav integriranog gospodarenja otpadom u RH što uključuje izgradnju centara za gospodarenje otpadom, pretovarnih stanica, reciklažnih dvorišta, sortirnica itd.

Hrvatska je preuzela obavezu postepenog smanjenja količine biorazgradivog komunalnog otpada koji se odlaže na odlagalištima u skladu s postavljenim ciljem, a to je da se do kraja 2013. godine udio biorazgradivog komunalnog otpada koji se odlaže na odlagalištima smanji na 75% masenog udjela biorazgradivog komunalnoga otpada koji je proizveden u 1997. godini; da se do kraja 2016. godine udio smanji na 50%; a do konca 2020. smanji na 35% udjela biorazgradivoga komunalnoga otpada koji je proizveden u 1997. godini.

Hrvatska kao članica EU, pored navedenog dužna je pridonijeti ispunjenju ciljeva gospodarenja otpadom EU 2020 koji obavezuju na korištenje i recikliranje 50% otpada iz kućanstava kao što su papir, plastika, metal, staklo i slično, kao i 70% neopasnog građevinskog otpada.

¹ „ Tehno-ekonomska analiza postrojenja za kompostiranje organskog otpada grada Kragujevca“. Dr.N.Jovičić et al. http://www.cqm.rs/2009/pdf/4/10.pdf.

² Znak truljenja organskog otpada je nastanak neprijatnog mirisa. Problem, pored emisija metana, mogu biti i procjedne vode koje se miješaju sa oborinskim i  podzemnim  vodama, prodiru u tlo i zagadjuju ga. U 15 zemalja članica EU (1995.godine), emisija metana  iznosila je oko 3% ukupne emisije stakleničkih plinova.

³ Incineracija biootpada regulisana je posebnom direktivom, tj. Direktivom o spaljivanju otpada (Waste Incineration Directive).

⁴ Communication from the Commission to the Council and the European parliament on future steps in bio-waste management in the EU. Brussels, 18.5.2010. http://ec.europa.eu/environment/waste/compost/pdf/com_biowaste.pdf

Emina Ahmetović, Udruženje za razvoj, unapređenje i promociju eko-poljoprivrede, turizma i zaštitu okoliša (EKOPOT), BiH

Lejla Ibrahimović, Regionalni Centar za upravljanje čvrstim otpadom, BiH

Suada Mustajbegović,  Hrvatska