Dr.sc. Kristijan Franin piše o korisnim kukcima u masliniku, poput bubamara, stjenica, mrava, osica i drugih koji uništavaju najvažnije maslinine štetnike

Osim štetnika koji su svakome maslinaru dobro poznati, u maslinicima obitava i veliki broj korisnih, manje poznatih vrsta kukaca tzv. prirodnih neprijatelja. Nazivamo ih korisnima jer se hrane štetnim vrstama, dakle smanjuju njihovu brojnost, adijelomi nastanak šteta.

Predatori i parazitoidi

Korisne kukce dijelimo u dvije skupine, a to su predatori i parazitoidi. Predatori su organizmi koji uhvate svoj plijen ubiju ga i pojedu dok parazitoidiimaju našto drugačiji način ishrane. Naime, parazitoidi, a to su najčešće različite vrste osica odlažu jaja u ili na tijelo svoje žrtve. Iz jaja se zatim razviju njihove ličinke koje se hrane domaćinom i uzrokuju njegovo ugibanje.Brojne su vrste do danas opisaneu biološkoj metodi zaštite od ekonomski značajnih štetnika masline kao što su; mrežokrilke, božje ovčice (bubamare), mekokošci, trčci, predatorske stjenice, osolike muhe, parazitske osice i druge.

Pretpostavka za opstanak korisnih vrsta u masliniku je postojanje njihova stanište i prisutnost plijena. Osim toga i tehnologija proizvodnje ima ujtecaj na prisutnost prirodnih neprijatelja (obrada tla, zatravljenost površine, navodnjavanje i svakako upotreba kemijskih sredstava za zaštitu bilja). Nažalost zbog neinformiranosti, neznanja, ali i nemara ovi kukci iako korisni često stradavaju.

Među predatorima u maslinicima su najzastupljeniji predstavnici porodice Coccinellidae poznatiji kao bubamare. Predatori su i ličinke i odrasli kukci. Najčešće se hrane lisnim i štitastim ušima, a značajni su grabežljivci maslinina medića (Saissetia oleae). Navedeni kukci se hrane jajima i ličinkama štetnika. Prema literaturnim podacima, kao i podacima vlastitih istraživanja najzastupljenije vrste u maslinicima su: Exochomus quadripustulatus, Chilorus bipustulatus ali i predstavnici roda Scymnus. Druga skupina su Chrysopidae ili mrežokrilke. Mrežokrilke se hrane jajima i gusjenicama maslinina moljca (Prays oleae). Prema nekim podacima mrežokrilke mogu značajno smanjiti populaciju moljca, i to posebno karpofagne ili plodne generacije.

Stjenice i mravi

Od ostalih predatora u fauni masline možemo pronaći i grabežljive stjenice (Heteroptera) Anthocoris nemoralis i Deraeocoris punctumkoje također parazitiraju jaja i ličinke različitih vrsta kukaca npr. štitastih ušiju, maslininog moljca i maslinine buhe (Euphyllura olivina). Osim toga i neke vrste mrava se hrane jajima, ličinkama, ali i odraslimpotkornjacima pa tako sudjeluju u njihovu suzbijanju. Značajno je još spomenuti i osolike muhe (Syrphidae) koje zbog specifične žuto-crne kombinacije boja na tijelu podsjećaju na ose. Njihove ličinke napadaju ličinke moljca, a odrasli kukci se hrane djelovima cvijeta.

Iako ih ne ubrajamo u kukce,ne manje značajnu ulogu u održavanju biološke ravnoteže u maslinicima imaju pauci i predatorske grinje. Nadalje, pauci su kao važni predatori dominantna skupina člankonožaca i obično su u maslinicima prisutni tijekom čitavog vegetacijskog perioda. Druga skupina korisnih kukaca su parazitoidi. Kao što je prethodno navedeno ličinke parazitiraju dok su odrasli kukci fitofagni, dakle hrane se biljnim materijalom, najčešće peludi i nektarom. Nakon oplodnje odrasla ženka posebnim organom na zatku tzv. leglicom probije tijelo svoje žrtve i odloži jedno ili više jaja pa takve osice nazivamo endoparaziti.

Za razliku od njih neke vrste parazitoida (ektoparaziti)jaja odlažu u blizini tijela žrtve ili na njega. Nakon određenog vremena se iz jaja razvije ličinka osice koja doslovno pojede svoga domaćina. Za to vrijeme štetnik postupno prestaje sishranom i konačno ugiba. Jedna od najpoznatijih osica u suzbijanju maslinine muhe je osica Pnigalio mediterraneus koja leglicom probija plod masline u potrazi za ličinkom muhe. Zatim odlaže svoje jaje iz kojeg se razvija ličinka osice.Nakon što je pojela plijen osica se kukulji u plodu masline, akad završisvoj razvojni ciklus napušta plod u potrazi za novom žrtvom. Aktivnost ovog parazitoida je najizraženija u kolovozu i početkom rujna.

Opaka osica

U maslinicima je prisutna i osica Eupelmus urozonus i to najčešće tijekom ljetnih mjeseci. Osica je parazitoid ličinke, ali i kukuljice maslinine muhe. Brojna istraživanja naglašavaju uspjeh ovog paraziotida u smanjenju populacije maslinine muhe prilikom njegova masovnog ispuštanja u maslinik. Od ostalih vrsta treba spomenuti osicu Opius concolor koju ubrajamo u endoparazite. Osica odlaže jedno ili više jaja u ličinku muhe. Osim muhe i moljca osice parazitiraju i štitaste uši. Iako ih ima jako puno, kao posebno važne navodimo vrste Scutellista cyanea iMetaphycus sp. Uglavnom su to parazitoidi jaja i ličinki različitih razvojnih stadija. Njihova prisutnost u nasadu se često očituje po malim okruglim otvorima na štitićima ušiju kroz koje odrasla osica izlazi van.

Bitno je naglasiti da opstanak korisnih organizama osim o plijenu jako ovisi i o prisutnosti najčešće samoniklih biljaka privlačnih cvjetova, lako dostupnih žlijezda koje proizvode nektar i peludi. Odraslim osicama su pelud i nektar primarna hrana. Međutim, istraživanja su dokazala da i predatori npr. bubamare u određenim fazama svoga života također uzimaju pelud i nektar sa cvjetova. Osim toga i boja cvijeta ima izvjesnu važnost u privlačenju korisnih kukaca. Naime, cvjetovi bijele i žute boje su privlačniji od nekih drugih boja.Posebno bitnu ulogu u privlačenju prirodnih neprijatelja imaju biljke iz porodica štitarki (divlja mrkva ikomorač) i glavočika (ljepljivi oman, jermen i kamilica).

Međutim i neke druge vrste kao npr. kadulja, ružmarin, smilje, dvoredac, brnistra, heljda i mravinac mogu biti stanište za korisne kukce. Sve komponentepoljoprivredne površine koji nisu kulturna biljka (zatravljeni maslinik ili dio maslinika, zakorovljeni rubni dijelovi površine, putevi obrasli samoniklim cvjetnim vrstama, prirodne živice i grmovi) nazivamo „ekološka infrastruktura“.

Dakle, broj parazitoida i predatora je veći u onim maslinicima gdje su osim maslina prisutni i neki od elemenata ekološke infrastrukture. Time se povećava bioraznolikost agroekosustava ali i uspjeh biološke metode suzbijanja štetnika. Zaključno, biološka metoda ima svojih prednosti kao i određenih nedostataka pa nije niti može biti ključna u zaštiti ove kulture. Stoga ju je najbolje kombinirati s ostalim, prvenstveno ekološki prihvatljivim metodama.

Maslinar